|
|
zabokrecina
14.05.2004., petak
ovako prica krene...
Bio je petak...ne baš običan petak.Prijatelj je diplomirao pa ima promociju..Mislim..još jedna u nizu..ništa strašno, malo druženja i zezancije i sve će brzo past u zaborav.Nakon blještavila, večernjih toaleta ,lijepih studentica, ušminkanih studenata, i sve to zapakirano u glamuroznu ceremoniju kongresne dvorane ekonomskog fakulteta, krenusmo na domjenak ili bolje rečeno -večeru.
Ništa nije dalo naslutit na ........
I tako,nakon nekog vremena, skupilo se društvo, znani i neznani, stariji i mlađi...Bilo nas je oko 20-ak.
Kako to obično biva , ponuđen nam je aperitiv..bez razmišljanja naručio sam jeger..Dok je konobar služio prve goste tim malim čašicama ispunjenim slatkastom tekućinom , ja sam na svoj red čekao razgovarajući sa starim prijateljem koji je sjedio preko puta..
"Izvolite gospodine" , prekinuo nas je konobar, pružajući mi to nesretno piće.
Nije trebalo proći ni dvije sekunde,,a moja je čaša već bila prazna.
Taj je moj potez povukao i ostale da ispiju svoje piće u sekundi.
I dok je taj isti konobar uzimao naruđbe i služio preostale uglednike ,ja sam sa društvom najboljih prijatelja ispio još par bezazlenih čašica,tješući se da ću večerom ublažit djelovanje viška promila..
Tako je i bilo..
Prošlo je nekih sat, dva , kad smo ispraznili sve plate koje su bile pred nama. I šta sada? ne preostaje nam ništa drugo doli popit još koju pa da zapjevamo.Ali ovaj put radilo se o vinu.
...pa rakiji, pa vinu , pa ...
Osjećajući toplinu u tijelu, smijeh koji mi nije silazio sa lica, došao sam na ideju .Samo je trbalo pronaći nekog uz čiju bi ju pomoć realizirao.
I našao sam ga.Njegovo ime sada nije važno.Na moj prijedlog da gitarom zabavimo društvo ,odgovorio mi je da prije puta moramo popit još jednu..onako..s nogu..Naravno ,radilo se o prozirnoj ubojici zvanoj rakija.
Krenusmo..on,ona i ja.On je vozio. Ona je bila neka njegova rođakinja u posjeti, a ja se baš i nisam predstavio u najboljem svijetlu.
Bilo je crveno na semaforu kad je On naglo otvorio vrata automobila. Izašavši brzinom munje , ostavivši auto upaljen, nestao nam je iz vidika..
Nisam se stigao ni okrenuti,,kad evo,vratio se... sa bocom ..čega?pa naravno..rakije!od kud..pa iz stražnjeg pretinca auta..!
I tako on vozi, a usput i dolijevamo gorivo u naša grla. Prošlo je 10-15 minuta, kadli, evo nas pred njegovim domom.On izleti iz auta i za par se minuta vrati sa spomenutim instrumentom u ruci.
Vožnju do restorana upražnjavali smo pjesmom i rakijom....
Bilo je negdje oko 9p.m. kad smo ušli u restoran. Osjećao sam da su svi pogledi upereni u mene..i gitaru...uhvatila me trema.Odmah sam upitao, da li netko od prisutnih posjuduje umijeće sviranja gitare.Nakon negativnih odgovora, shvatio sa da nema druge nego popit još koju i pokušat animirat prisutne i kako se kaže, zapalit atmosferu.
Nakon prvih taktova prastare pjesme Novih fosila, bilo je očito da večer kreće u drugom smjeru.Podigle su se čaše, otvorila se grla,,zbog alkohola ali i zbog pjesme..
Od tog trenutka, više nas ništa nije moglo zaustavit..niti u pjesmi, niti u ...znate već.
Da sam se kojim slučajem onda sjetio i naplaćivao naruđbe pjesama ,danas bih bio bogataš.
Čak je i nepoznata postarija ekipa, od nekih 40 tak godina, koja je sjedila u susjednom dijelu , počela dolazit do nas, te pjevat s nama.
"Jel znaš koju stariju?"-upita me gospođa,"Nešto od Crvenih koralja?"
-Pa di nađeš Crvene koralje?!pomislih...al ubrzo,sjetio sam se jedine pjesme..“Za moj život mnogo značiš draga..“Bila je to pjesma koja je digla "starce" na noge..
Zaboravih spomenut da je svo to vrijeme bilo konzumirano vino..
Pjesma za pjesmom, čaša za čašom, evergreen za evergreenom ,atmosfera je bila na vrhuncu.Nismo se dali..čak je i osoblju restorana bilo zabavno pa su nam se povremeno pridružili..
I tako, nakon mnogo pjesama, i ispijenih , morali smo krenut. I konobari imaju život.
Na izlasku iz restorana, zastali smo na cesti, i pjesmom zabavili prolaznike, vozače, te izmamili začuđene poglede ljudi iz tramvaja.
Bilo je tijesno,,u autu nas se naguralo više nego li nas trijeznih stane u to isto vozilo.
Kolona je krenula prema crnom mjestu zvanom dmuvipab.
Stara ista destinacija ,stari ,isti stolovi.Onaj novi dio,znate...gore,,samo za nas!:
Nakon par velikih piva,više se nisam kretao svojom voljom a ni mislio svojom glavom.
Ne znam koji je bio razlog mog odlaska dolje,,Sada nije ni važno.Nakon par koraka..
,,koga ugledam!?
Nju!,Onu zbog koje se ne sjećam ostatka večeri,nesretnika koji me vozio kući (hvala mu), novaca koje sam potrošio...
Zadnje što mi je ostalo u sjećanju jesu ubojita pića i zelena kartica koja inače služi samo u nuždi.(Očito je da sam tu situaciju protumačio kao nuždu.)
Podne..zvoni telefon,zove me stari,.."gdi sam?",,-"pa u zagrebu!"..odgovorim mu suhim promuklim glasom..onakvim kakvi imaju samo stariji alkoholičari i pušači.I Oliver,naravno.Shvatio je situaciju.
I tako ,osvrnem se ja po sobi,vidim samo razbacanu odjeću..a sjećanje mi ne seže daleko,.. samo do šanka i Nje. One, koja me morala spriječiti u konzumiranju otrovnih tekućina..Ali neka zna za ubuduće. Kad vidi da vadim zelenu karticu, a nisam u dućanu, neka me spriječi.
Danas, nekoliko dana nakon (ne)milog događaja, odlučio sam da se takav ne ponovi.
Moje ime je kamryn.Već sam 7 dana trijezan.
|
|
|